Tuzla, 1971. – Ogulin, 2024.
Simona Delić rođena je 8. veljače 1971. godine u Tuzli. 1980. godine preselila se s roditeljima u Zagreb gdje je 1989. godine završila Obrazovni centar za jezike u Zagrebu i srednju glazbenu školu (smjer klasične gitare, klasa prof. Felixa Spillera). Godine 1994. diplomirala je španjolski jezik i književnost te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala 1999. godine s temom “Tema obitelji u hrvatskoj usmenoj baladi” te doktorirala 2004. godine s temom “Žanr balade na Mediteranu: književnoteorijski i književnoantropološki aspekti hrvatske i španjolske usmene tradicije u 20. stoljeću”.
Od 1996. godine zaposlena je na Institutu za etnologiju i folkloristiku, gdje je 2014. godine izabrana u zvanje znanstvene savjetnice. Zahvaljujući španjolskoj stipendiji početkom 2000-ih dvije je godine boravila na studijskom radu u Arhivu Ramón Menéndez Pidal, proučavajući španjolsko i sefardsko usmeno pjesništvo, a zatim je dva mjeseca boravila u Deutsches Volksliedarchiv u Freiburgu, kao stipendistica DAAD fundacije.
Svojim brojnim znanstvenim i stručnim člancima, kao i objavljenim monografijama, pokazala je temeljitost i inovativnost u obradi hrvatskog i mediteranskog baladnog korpusa te sklonost za komparativni i interdisciplinarni pristup. Kao aktivna članica Međunarodne komisije za baladno pjesništvo, na čijim je konferencijama redovito sudjelovala, Simona Delić je približila hrvatsku usmenoknjiževnu tradiciju europskoj folkloristici. Riječima knjževnog teoretičara Zorana Kravara, Simonu Delić možemo smatrati utemeljiteljicom suvremenog studija balada u hrvatskoj folkloristici.
U svom metodološkom pristupu povezivala je raznorodne koncepte i pristupe usmenoknjiževnim žanrovima – od Jollesove teorije jednostavnih oblika, Greimasove aktancijalne teorije, Lüthijevog “baladnog familijarizma” do sociološke teorije “kodova ljubavnog diskursa” N. Luhmanna. Dopunjujući strukturalističku analizu (likova, zapleta, toposa) usmene pjesme teorijom performativa i izvedbenih „ljubavnih kodova“, Delić je potvrdila kako balada ne tematizira afektivne odnose članova obitelji, nego dotične konstruira kao aktante kompleksne „familijarističke etike“, a obiteljske napetosti, sukobe i katastrofe uspostavlja kao književne zaplete. Stvaranjem samosvojne ali rigorozne klasifikacije hrvatskog baladnog korpusa Simona Delić je dala obol starijem formalističkom i strukturalističkom pristupu (usmenoj) književnosti, a svojim interkulturalnim pristupom otvorila prostor za nove istraživače balada i usmenog pjesništva unutar hrvatske folkloristike. Priredila je nekoliko rukopisnih zbirki usmenih pjesama i balada na temelju vlastitih terenskih istraživanja u Hrvatskoj te u Dokumentaciji IEF-a pohranila vrijednu građu sefardskih pjesama, kao i građu nastalu na terenskim istraživanjima u Španjolskoj.
Za svoju knjigu “Između klevete i kletve: tema obitelji u hrvatskoj usmenoj baladi“ (Hrvatska sveučilišna naklada, 2001.) dobila je 2002. nagradu Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika. Problematikom balade kao usmenoknjiževne vrste u mediteranskom kulturnom krugu bavila se i u knjigama Silva Hispanica. Komparativna studija o žanru balade u modernoj hrvatskoj i u španjolskoj usmenoj tradiciji (IEF, 2011) te Barca Bela. El Género de la Balada en el Mediterráneo (Saarbrücken, Editorial Académica Española, Lambert Publishing 2012). Sefardskim baladama posvećena je njezin aposljednja knjiga Venerino zrcalo: folklorističke studije o sefardskoj književnosti (Litteris, 2015).
Kao prevoditeljica i komparatistica najviše se bavila interpretacijom, tumačenjem i prevođenjem hispanskih kultura, posebno kastiljske i latinoameričkih kultura. Svojim člancima, ali i popularizacijom znanosti i prijevoda, približila je hispanski svijet širem krugu čitatelja. Prevela je sa španjolskog na hrvatski jezik romane Carlosa Fuentesa, Javiera Maríasa, Maria Vargas Llose, Roberta Bolaña, Luisa Leantea i Dolores Redondo za izdavače Znanje, Profil, te Vuković&Runjić i Konzor, a za radio i književne časopise prevodila je kraće proze Miguel Angel Asturiasa, Gabriel García Márqueza, Octavia Paza, Jorge de Sene i dr. Njezini folkloristički književnokritički tekstovi objavljeni su u brojnim domaćim i inozemnim časopisima te leksikografskim natuknicama, a 2013. objavila je autobiografske proze “Sanjarenja ili neizbježne priče” (Tiskara A. G. Matoš) te zbirku eseja “Hispanoamerička bilježnica” (Hrvatska sveučilišna naklada, 2010.).
Bila je članica Hrvatskog semiotičkog društva, Hrvatskog društva pisaca, Španjolskog društva za opću i komparativnu književnost, Društva hrvatskih književnih prevodilaca i Hrvatskog etnološkog društva.