dr. sc. Divna Zečević-Zdunić

Divna Zečević  je rođena u Osijeku gdje je završila gimnaziju 1955. godine. Studirala je jugoslavenske jezike i književnosti te engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je 1965. završila i poslijediplomski studij iz novije hrvatske književnosti kod profesora Ive Frangeša, kod kojega je 1980. obranila i disertaciju „Pučko književno štivo u hrvatskim kalendarima prve polovice 19. st.“ Prvo zaposlenje u Muzeju Srba u Hrvatskoj nije odgovaralo njezinim kompetencijama i očekivanjima tako da tek zapošljavanjem u Institutu za etnologiju i folkloristiku 1966. godine započinje kontinuiran znanstvenoistraživački rad, prvo u području usmene, a zatim i pučke književnosti da bi svoj znanstveni put završila kulturološki i feministički intoniranom studijom o „književnosti na svakom koraku“  (Zečević 1986).

U skladu s tadašnjom orijentacijom Instituta, isprva terenski istražuje i bilježi usmeno-književne fenomene u okolici Daruvara i Požege, Makarskoj, na Hvaru, a potom u okolici Zagreba. Terenske zapise pohranjuje u rukopisnim zbirkama, ali o njima reflektira u svojim znanstvenim radovima na način koji je i danas suveren i relevantan, u skladu s recentnim postavkama autoetnografije. Zapaža da književnost „nije dodatak svakidašnjici, nego da se čovjekovo trajanje odvija u sferi književnih modela koji egzistiraju na različitim razinama“ jer se u „čovjekovom stvaralačkom nemiru rađaju i prožimaju neizvjesnost, opasnost i ljepota“ (Zečević 1986: 270, 260).  Svakidašnje usmenoknjiževne forme – od izreke, poslovice, lascivnih dvostiha do bajke i predaje – otkrivaju da su poetske i metafizičke potrebe prisutne kod svakog čovjeka: „Čovjek (…) naslućuje da  se ‘ovaj život’ svakodnevni održava na nesigurnom, lažnom dnu. Mogućnosti realnog i maštovitog međusobno se prepliću. (…) Ostatak neobjašnjivo čudesnog potvrda je poetskog u čovjeku kao što je to i potvrda njegova sluha za metafizička pitanja“ (Zečević 1970: 28). Ova je afirmacija kognitivnih i kreativnih potencijala svakog čovjeka važna za konceptualizaciju fenomena pučke umjesto „popularne“ i „trivijalne književnosti“ o kojoj tijekom 1970-ih i 1980-ih  pišu Zdenko Škreb, Viktor Žmegač ili Milivoj Solar, ugledni predstavnici zagrebačke književnoteorijske škole. Pod utjecajem njemačkih folklorista, Zečević će započeti dugogodišnje proučavanje fenomena pučke književnosti koje će rezultirati s desetak publikacija (Bošković Stulli i Zečević 1978, Zečević 1978, 1982a i 1982b, 1986, 1988, 1991, 1993 i 2000). Pučku književnost će definirati kao formulaično, moralistično i naglašeno afektivno kazivanje koji se nije izgubilo ili evoluiralo, „nego se stoljećima, do danas, širi između dvaju tokova tradicionalne usmene i centralne književnosti hrvatske sa specifičnostima koje upravo danas uz mogućnosti masovne komunikacije privlače pažnju podjednako književnih historičara, sociologa i folklorista a dijelom i psihoanalitičara umjetnosti“ (Zečević 1986: 131).

(Ne)vjerovanja, patnje i stradanja, strah od onostranog, smrti i bolesti, ali i seksualnost i erotska nagnuća, glavni su izvori ekspresije pučkog pjesnika i prozaista, a način na koji im Zečević pristupa jest razmišljanje o ukupnosti književnih pojava u životu i društvu. Pučkog pjesnika ona uspoređuje s „domaćim majstorom“ Lévi-Straussa koji raspolaže s ograničenim brojem alatki i materijala, koji s „opekama (srušene zgrade)… gradi nove građevine“, to jest koji se u estetski oblikovanom izrazu služi „elementima različitih kulturnih skupina ili podskupina (npr. klišejima određenog književnog razdoblja)“ (Zečević 1986: 131).

Divna Zečević je imala inovativne stavove i o povijesti usmene i pučke književnosti smatrajući da se na povijest pučkog književnog stvaranja ne može gledati linearno (gdje pojave i smjerovi slijede jedni nakon drugih) nego da, kao i kod elitne književnosti, valja primijeniti načelo usporednosti naoko nepovezanih pojava. Tako se otvara nova mogućnost kompariranja ne samo konkretnih djela nego i različitih vremenskih razina što ih ta djela izražavaju, a pučki se tekst promatra kao derivat „visoke književnosti“, ali i kao autonomni artefakt. Osobitost njezinog folklorističkog djelovanja jest i istraživanje pučkog nabožnog štiva, zbog čega je završila i laički studij teologije, kao i dublje propitivanje odnosa sekularnog i religioznog u razumijevanju ljudske egzistencije.

Premda je znanstvena karijera Divne Zečević bila plodna i relativno zapažena, njezin pjesnički i esejistički rad nije prepoznat kao značajan. Ni devet objavljenih znanstvenih i stručnih knjiga, sedamdesetak članaka, nebrojeno prikaza, recenzija i novinskih članaka nisu privukli pozornost kulturne javnosti kao što je to učinio izbor iz dnevnika koji je 2017. godine kulturnoj javnosti podastrla feministička književna znanstvenica Marija Ott Franolić pod naslovom Život kao voda hlapi: Izbor iz dnevnika 1961–2006. Naime, riječ o izboru manjeg dijela zapisa iz posthumno otkrivenog dnevničkog rukopisa od preko šest tisuća stranica koji je Divna Zečević pisala kontinuirano od 1961. do 2000. godine, od svoje dvadeset četvrte do šezdeset devete godine, a potom, teško bolesna, s prekidima od 2000. do 2006. godine. Oko ocjene ovog prvorazrednog književno-kulturnog dokumenta složili su se brojni kritičari i teoretičari. Tako Maša Grdešić u prikazu knjige u Narodnoj umjetnosti (55/1) zaključuje: „Dnevnik Divne Zečević zaslužuje postati jednim od ključnih tekstova hrvatske književnosti 20. stoljeća i zacijelo će privlačiti istraživač(ic)e zbog brojnih razloga: kao povijesni i politički dokument, kao svjedočanstvo o ženskoj svakodnevici, kao prilog povijesti domaćega književnog polja te kao književni tekst.“

Opći dojam ove izuzetne, ali neshvaćene i zakinute osobnosti koja za života nije dobila zasluženo mjesto ni u hrvatskoj folkloristici ni u hrvatskoj književnosti, najbolje su izrazili kolege Ljiljana Marks i Ivan Lozica u posveti objavljenoj u Narodnoj umjetnosti 43/2 iz 2006. godine: „Divna je uvijek je bila izravna i iskrena. Znala je biti puna razumijevanja, duhovita i duboko humana, ali je branila slobodu vlastitog mišljenja oštro, bez kompromisa, ne plašeći se konflikta. Pamtimo s njom poticajne, lucidne i iskričave stručne diskusije na institutskom hodniku, u kuhinji ili u njezinoj sobi, jednako kao i duhovite primjedbe o institutskoj svakidašnjici i svim našim životima.“ Znanstveni i književni rad Divne Zečević nije samo trajni prilog hrvatskoj kulturi, on je prije svega poziv feminističkim znanstvenicama da u njemu pronađu uporište za nove interpretacije, da nastave borbu protiv diskontinuiteta ženske povijesti i podignu kulturni status ženskih egodokumenata. Samo na taj način ovoj ćemo znanstvenici i književnici pružiti dostojnu gratifikaciju: “Ne radi se o tome da me netko citira, nego da me suštinski ugrađuje u svoj rad, da se nastavljam u novim istraživanjima, da sam ugrađena”.

Renata Jambrešić Kirin

Bibliografija