Molve, 1927. – Molve, 2006.
Etnokoreolog i koreograf, rođen je u Molvama, 15. VI. 1927., a napustio nas je ljeta 2006. Gimnaziju i glazbenu školu polazio u Varaždinu potom u Zagrebu, maturiravši 1945. U Zagrebu 1954. završio studij na Tehničkom, a 1962. etnologiju na Filozofskom fakultetu, gdje je 1965. i doktorirao tezom Podrijetlo i veze korčulanskih kumpanija. Radio je u Etnografskom muzeju 1951–52, Institutu za narodnu umjetnost (danas Institut za etnologiju i folkloristiku) 1955–74, kao umjetnički direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske „Lado“ 1974–79, savjetnik u Republičkom komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SRH od 1979. te od 1982. do umirovljenja 1984. kao direktor poduzeća za organiziranje priredba i manifestacija „Arto“. Znanstveni je savjetnik od 1989. Sustavno je istraživao na terenu bilježeći plesove u čitavoj Hrvatskoj te plesove gradišćanskih Hrvata u Austriji. Sukladno etnografskoj podjeli M. Gavazzija na kulturne areale, prema stilu i strukturi plesa odredio je plesne zone. U međunarodnoj Studijskoj skupini za terminologiju folklornoga plesa Komisije za folklorni ples (Folk Dance Commision, danas International Council for Traditional Music) sudjelovao u raspravama europskih etnokoreologa o stvaranju univerzalne terminologije i oblikovanju analitičkih metoda za istraživanje plesa. Analiziravši ples drmeš na primjerima iz Slavonije i Baranje, za najmanju jedinicu strukture plesa predložio pojam taktmotiv. Oslanjajući se na uzore europske etnokoreologije (R. Wolfram i C. Sachs), o plesovima raspravlja komparativno: analizira im strukturu, tumači rasprostranjenost, povijest i razvojni proces te međusobne utjecaje. Zbog toga uz njih bilježi i kazivanja o plesnim običajima, popratnoj glazbi, odnosno sviranju i pjevanju, ali i priče, zagonetke, poslovice, predaje i vjerovanja. Uključivanjem gradskih plesova u svoja istraživanja proširuje postulat starije europske folkloristike o isključivu bilježenju seoskih plesova. Potanko zapisujući strukturu plesa, od prve izdane zbirke služi se međunarodno prihvaćenim plesnim pismom, labanotacijom (kinetografijom), ali i jednostavnijim Žgančevim plesnim pismom te opisom riječima. Dojmove kazivača – svjedočenja o kontekstu izvedbe odnosno o plesnim običajima – većinom prikuplja intervjuima, prenoseći ih potom u zbirke u lokalnom govoru, otkrivajući tako i rekonstruirajući ples ranijih naraštaja.
Rezultate istraživanja primjenjuje i popularizira. Uprizorenje autentičnih folklornih plesova drži sredstvom očuvanja i izražavanja identiteta, pokretačkom snagom turističkih akcija te nadasve načinom njihova spašavanja od zaborava. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačke škole folklora. Stručno i umjetnički vodi Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu 1966–67. i 1982–85. te mnoge regionalne i lokalne smotre u domovini i iseljeništvu. Daje upute za terenska istraživanja, koja su temelj stvaranju koreografija, oblikujući osnovne zakone scene i načela scenskoga koreografiranja. Postavlja koreografije i umjetnički vodi Omladinsko kulturno-umjetničko društvo »Joža Vlahović« (od 1992. Zagrebački folklorni ansambl dr. Ivana Ivančana) 1949–51. i 1952–99. Razvijajući ideju svojega prethodnika Z. Ljevakovića, s »Ladom« je postignuo iznimne uspjehe, među kojima se po vrsnoj režiji i istančanu umjetničkom osjećaju ističu koncerti na kojima je prikazao godinu dana hrvatskih narodnih običaja. God. 1963. pokrenuo ljetnu, poslije i zimsku školu folklora, koje i danas vodi na Badiji i u Crikvenici. Po količini sabranih plesnih običaja i plesova, 352 izrađena kinetograma, prema broju izdanih zbirka, znanstvenih i stručnih radova, snimljenih filmova, magnetofonskih vrpca i fotografija, priređenih gramofonskih ploča i umjetničkih ostvarenja (114 koreografija), Ivančan je najplodniji hrvatski etnokoreolog. Opsežno gradivo koje je prikupio čuva se u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.