dr. sc. Jelka Radauš Ribarić

Jelka Radauš Ribarić rođena je 8. ožujka 1922. u Mariboru. Školovanje je započela u rodnom gradu i nastavila u Kastvu, Sušaku i Zagrebu gdje je maturirala na II. realnoj gimnaziji 1940. godine.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu iste godine upisuje XXVII. studijsku grupu predmeta: A. etnologija, B. južnoslavenska književnost, C. hrvatski jezik i D. prethistorijska arheologija. Diplomirala je 1944., a u kolovozu 1945. godine zapošljava se u Etnografskom muzeju u Zagrebu gdje ostaje do umirovljenja 31. prosinca 1975. godine. Istodobno intenzivno surađuje i s raznim kulturnim ustanovama i društvima. Očuvanju ukupne etnografske baštine pridonosi i svojim radom u odborima brojnih smotri folklora. Vrijedno je spomenuti njezino dugogodišnje članstvo u Stručnom odboru Međunarodne smotre folklora u Zagrebu od početka 1966. godine te zasluge u osnivanjuVinkovačkih jeseni iste godine. Nakon umirovljenja nastavlja aktivno članstvo u Hrvatskom etnološkom društvu, Hrvatskom društvu folklorista, postaje članicom Hrvatskog mariološkog društva i Društva hrvatskih intelektualki u okviru kojega je od 1993. godine nositeljica programa “Tradicijske tekstilne vještine” namijenjenog prognanicama-povratnicama s područja Banovine, Slavonije i Baranje.

Uz rad u Etnografskom muzeju usko su povezana njezina terenska istraživanja. Vrlo rano odlazi na prvi terenski rad u Istru. To dragocjeno iskustvo, kao i njezino istarsko podrijetlo, vezat će ju trajnije uz Istru. Kao rezultat toga rada koji joj je pružio priliku da poredbenim proučavanjem dublje pronikne u otvorene znanstvene probleme, nastat će niz članaka, a kao najvažnije njezina doktorska disertacija pod naslovom “Ženska narodna nošnja na poluotoku Istri” obranjena 1965. godine. Osim Istre, područja terenskoga rada Jelke Radauš Ribarić su Kvarnerski otoci, Dubrovačko primorje, Hrvatsko zagorje, a u kasnijim godinama rada Lika, Dalmatinska zagora, te posebice Slavonija i Baranja.

Nakon dvadesetak godina stjecanja muzejskog iskustva Jelka Radauš Ribarić godine 1965. postaje ravnateljicom Etnografskog muzeja. Tu će funkciju obnašati do umirovljenja. Najznačajnija je aktivnost Jelke Radauš Ribarić toga razdoblja izrada novog stalnog postava i tomu prilagođena adaptacija zgrade Muzeja prema projektu arhitekta Aleksandra Freundenreicha. Iako je novi postav bio zajednički rad etnologa i preparatora, on se odvijao na temelju idejne koncepcije i pod stručnim vodstvom Jelke Radauš Ribarić.

U osmišljavanju zadatka svakako joj je pomoglo izvrsno poznavanje cjelokupnog hrvatskog etnografskog materijala, a posebice tadašnjeg fundusa Etnografskog muzeja. Novi postav, koji je prije svega trebao predstaviti tradicijsku pučku kulturu Hrvatske, bio je podijeljen u nekoliko cjelina, zadanih i rasporedom izložbenog prostora. Likovnu ralizaciju novog postava potpisuje akademski slikar Edo Kovačević, svakako uz konzultaciji suradnju Jelke Radauš Ribarić. U svakom je detalju postav nastojao pratiti dosage tadašnje muzeologije, posebice u vezi s primjerenom zaštitom izložene građe. Izložbe je pratio katalog tiskan na hrvatskom i engleskom jeziku.

Nakon ponovnog otvaranja Etnografskog muzeja 1972. godine pojačana je aktivnost održavanja povremenih tematskih izložbi u adaptiranom prostoru drugoga kata. Jelka Radauš Ribarić sudjeluje u likovnoj realizaciji većine održanih izložbi. Spomenimo samo one kojima je ujedno i samostalnom autoricom: “Oblikovano drvo”(1973.), “Narodni život Istre” (1975.) i “Narodni vezovi Hrvatske”, izložba održana 1975.godine u prostoru Umjetničkog paviljona na Zrinjevcu. Što se izložbene djelatnosti tiče,njezino je ime vezano i uz dva velika izložbena projekta. Prvo kao koautorica jugoslavenskog dijela izložbe “Oblici narodnog života u Europi”, održanoj u tri grada u Belgiji 1975. godine, a zatim i kao idejna autorica i koordinatorica izložbe o tekstilnom rukotvorstvu “Čarolija niti”, održane 1988. godine u Muzejskogalerijskom centru (Klovićevi dvori) u Zagrebu povodom 12. kongresa Unije antropoloških i etnoloških znanosti.

Dobro poznavanje fundusa Etnografskog i mnogih drugih muzeja, zbirki i crkvenih riznica, uz brojna tematska terenska istraživanja, osnovica su bogatog stručno-znanstvenog spisateljskog rada dr. Jelke Radauš Ribarić. Njezin opus broji sedamdesetak bibliografskih jedinica objavljenih u domaćim i stranim stručnim i znanstvenim časopisima ili posebnim publikacijama. U svojim radovima etnografski material vrednuje i predstavlja kao kulturnopovijesnu građu. Tumačenju određenih etnoloških pojava pristupa interdisciplinarno, tragajući za njihovim korijenima ili usporedbama u pojedinim kulturnopovijesnim ili umjetničkim razdobljima. Iako su u središtu njezina zanimanja bili tradicijsko odijevanje i tekstilne izrađevine, u njezinim radovima nalazimo i rasprave o različitim etnološkim temama važnim za vrednovanje hrvatske kulturne baštine.

U mirovini Jelka Radauš Ribarić nastavlja aktivno raditi. Redovito sudjeluje na godišnjim sastancima strukovnih društava, aktivno je vezana uz organiziranje smotri folklora, kako međunarodne tako i brojnih lokalnih u Istri i Slavoniji. Kao vanjska suradnica surađuje s Institutom za etnologiju i folkloristiku i Etnografskim muzejom u Zagrebu.

Od publicističke djelatnosti treba u tom razdoblju izdvojiti drugo izdanje njezine knjige “Narodne nošnje Hrvatske”, ovaj put prošireno poglavljima o nošnji Hrvata izvan granica Hrvatske. Gotovo do kraja života uključena je u muzeološku djelatnost, pa je tako u studenom 2002. godine u Etnografskom muzeju postavila izložbu pod naslovom “Klinasto ruho: nastajanje i postojanje na primjeru Istre, u kojoj vizualizira stručne i znanstvene spoznaje o odijevanju u Istri, objavljene u kapitalnoj knjizi “Ženska narodna nošnja u Istri”.

Za svoj rad dr. Jelka Radauš Ribarić dobila je brojne zahvalnice, priznanja i počasna članstva, od kojih izdvajamo: Odlikovanje Čakavskog sabora, Odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Dopisno članstvo znanstvenika Pontifica Mariana Internationalis, Nagradu HED-a / Hrvatskog etnološkog društva Milovan Gavazzi za životno djelo.

Bibliografija